Porodice koje nas oblikuju: tri romana o nasljeđu

Ako ste, kao i mi, istinski ljubitelji dobrih porodičnih saga, onda vjerovatno već znate da u nekim knjigama (ispostaviće se nama nerijetko najdražim) porodica prestaje biti samo pozadina priče, ona postaje sama priča, njena srž, okvir i smisao, njeno izvorište i odredište. U takvim knjigama ništa se ne završava jednom generacijom: odluke roditelja nastavljaju da žive u djeci, porodične tajne mijenjaju oblik ali ne nestaju, a istorija jednog doma često postaje i istorija čitavog vremena i mjesta.

Takve romane obično nazivamo porodičnim sagama, ali ono što ih čini toliko privlačnim nije samo broj generacija koje pratimo. Njihova snaga je u osjećaju da gledamo kako se jedan život nadovezuje na drugi, kako se sudbine likova, posredno i neposredno, umrežavaju i prepliću, te kako se ono privatno – ljubav, strah, nasilje, ambicija, siromaštvo, želja, pripadanje – neprestano prepliće sa svijetom koji je izvan, spolja.

Upravo to povezuje tri inače prilično različita romana: „Beti“ Tifani Makdanijel, „Jaguarov san“ Migela Bonfoa i „Životinjsko carstvo“ Žan-Batista del Amoa.
Tri porodice. Tri kraja svijeta. Nekoliko generacija. I isto pitanje: koliko naših života zaista počinje sa nama?

Beti: ono što nasljeđujemo kroz priče

U središtu romana „Beti“ nalazi se djevojčica koja odrasta u brojnoj, neobičnoj porodici, između nježnosti i brutalnosti, siromaštva i mašte, porodične privrženosti i rana o kojima se teško govori. Beti svijet pokušava razumjeti kroz priče. Upravo one postaju način da preživi ono što joj se događa, ali i da sačuva ono što ne želi da izgubi. Porodična prošlost u ovom romanu nije nešto završeno i udaljeno: ona neprestano ulazi u sadašnjost i određuje način na koji likovi vide sebe i druge. Velike teme romana ne dolaze kroz istorijske preglede, nego kroz ono što dijete vidi, čuje, pamti i pokušava da objasni sebi. U toj porodici nasljeđuju se i bol i nježnost. Trauma se prenosi dalje, ali se prenose i priče, humor, sposobnost da se svijet ponovo sastavi čak i kada djeluje potpuno razbijeno.

Za čitaoce koji u porodičnim sagama najviše traže snažne likove i emocionalnu bliskost, „Beti“ je vjerovatno najintimniji roman iz ovog pregleda.

„Jaguarov san“: porodica kao istorija jednog svijeta

„Jaguarov san“ kreće se mnogo širim potezima. Kroz nekoliko generacija jedne porodice roman istovremeno donosi priču o Venecueli, njenim promjenama, nemirima, usponima i padovima. Ovdje porodična istorija gotovo prerasta u legendu. Životi likova puni su neočekivanih obrta, velikih ljubavi, ambicija, slučajnih susreta i odluka koje će oblikovati generacije koje tek dolaze. Upravo je u tome posebna čar ovog romana: osjećaj da pratimo ljude čiji su životi potpuno individualni, a ipak neraskidivo vezani za mjesto iz kojeg dolaze. Istorija nije kulisa pred kojom se odvija njihov život, ona neposredno utiče na mogućnosti koje imaju, na ono što sanjaju i na ono što će ostaviti svojoj djeci.

Ako je „Beti“ roman o tome kako porodično nasljeđe osjećamo iznutra, „Jaguarov san“ pokazuje kako se porodična sudbina širi kroz vrijeme i prostor. To je najraskošnija i najklasičnija saga među ove tri knjige: roman za čitaoce koji vole priče koje obuhvataju decenije, generacije i čitave zemlje, a ipak nikada ne gube iz vida ljude koji se nalaze u njihovom središtu.

Životinjsko carstvo: ono što se prenosi čak i kada o tome ćutimo

U „Životinjskom carstvu“ Žan-Batista del Amoa porodična linija vodi nas od kraja devetnaestog vijeka do savremenijeg doba, kroz istoriju jednog seoskog imanja koje će se vremenom pretvoriti u industrijsku farmu. To je ujedno i najmračniji roman kompleta. Del Amo porodicu posmatra nerazdvojno od zemlje, životinja, tijela i rada. Način života prenosi se sa jedne generacije na drugu, kao i obrasci nasilja koji postaju gotovo nevidljivi upravo zato što su toliko dugo prisutni. U tom svijetu, promjena nije nužno isto što i napredak. Modernizacija mijenja način rada i proizvodnje, ali ne briše ono što je duboko ukorijenjeno u porodici. Naprotiv, nasilje samo dobija nove pojavne oblike.

Ako je u „Beti“ priča način da se trauma preobrazi, a u „Jaguarovom snu“ porodična istorija poprima gotovo mitske dimenzije, kod Del Amoa nasljeđe je nešto fizičko, upisano u tijelo, zemlju i svakodnevne rituale. To je roman za čitaoce koji od porodične sage žele više od emotivne porodične priče: knjigu koja kroz jednu porodicu govori i o društvu, odnosu čovjeka prema prirodi i cijeni ideje o napretku.